Ski Resort
Divcibare Ski Resort
Divcibare Ski Resort
Početna stranaValjevske vestiPozitivaMladiKulturaSportBlogFoto danaNa kafici saOglasiAdresarKontakt
Pratite nas preko Facebook-a  Pratite nas na Twitteru  Rss
Divcibare Ski Resort
Divcibare Ski Resorr

VALJEVSKO BLOGOVARANJE

To su bila prava prijateljstva

Objavljen od VukosavD
VukosavD
VukosavD još nije napisana biografija
Korisnik je trenutno offline
na sreda, 04 maj 2016
in RAZNO 5 Komentara

Ne znam jesam li ja išao kroz vrijeme ili je vrijeme prolazilo pored mene, bilo koje da je dosta toga vremena i dosta dana i godina je ostalo iza, a naravno da su ostajali i tragovi vremena, pa ponekad razmišljam kako je ono išlo preko mene, mijesilo me, gnječilo i oblikovalo, ali skulptura je vremenom postajala sve manje privlačna, a iznutra sam uvijek ostao isti, sa dušom djeteta, gledajući naprijed u lijepe stvari, hvatajući vrlo rijetko, kada sam slobodan, sebe kako lutam po dalekoj prošlosti, obično prebirajući po lijepim trenucima iz života. Krstarim mislima po bespuću većem od moga uma, tražeći nešto što sam davno, prije pola vijeka izgubio. Nešto naizgled malo, ali meni tako važno. To nešto me skopalo nevidljivim kandžama prošlosti i povuklo u gomilu snova koji me na trenutak učine tako malim, pa sam tako nevidljiv i sićišan lutajući u svojim uspomenama poslije četrdesetsedam godina stigao, u Garnizonsku ambulantu u Valjevo, gdje sam sredinom prošlog vijeka došao, tačnije daleke 1968/69. sa svojih dvadesetak drugova iz dvije generacije i „Služio Narodu i Domovini.“ Lijep je to bio osjećaj doći iz vojvođanske ravnice, koja mi nije baš najbolje prijala u jednu tako uređenu ustanovu, u grad koji me u onoj udolini podsjetio na moj Nikšić, po klimi, po položaju, po Kolubari, koja me potsjećala na Zetu, po uzvišenju Vidrik koje se jedino razlikovalo od Trebjese, što je na njemu umjesto Motela podignut spomenik, najveća do danas izvajana ljudska figura, znali smo „heroju naše revolucije“, (pod navodnicima zato što danas zaboravljamo, više namjerno nego slučajno.).

Interesatno je da Nikšić i Valjevo simbolično povezuje slična sudbina i herojska smrt dva mlada čovjeka, najhrabrijih sinova Jugoslovenskih naroda, koji su bili sinonim otpora fašizmu. Oba u maju 1942. godine, dvadesetšestogodišnji Čedomir-Ljubo Čupić, vezanih ruku ispod Trebjese, sa dobro poznatim osmjehom prkosi fašistima, kao i dvadesetdevetogodišnji Stjepan- Stevo Filipović ispod Vidrika, sa vješala podignutih ruku i stisnutih pesnica poziva na otpor i antifašističku borbu.

Tih sumornih kišnih dana, krajem septembra šezdesetosme, sa dvomjesečnog logorovanja, stigli smo pravo iz rova, koji sam, dobro se sjećam zbog svoje visine morao iskopati malo manje od dva metra u dubinu, kako bi mi samo glava iz njega virila, u tvrdu vojvođansku crvenicu, od koje se po tamošnjim fabrikama peče crijep i cigla, a sve se radilo u cilju odbrane od Rusa, koji su napravili invaziju i preko noći upali u Čehoslovačku, kako bi ih mi spremno dočekali ako krenu na nas, (nije tada bilo „nedaj Bože“) i akciju počnu desantom na neki odavno napušteni, koliko se sjećam„Ečka“ aerodrom. Tamo nas je zamijenila nova „klasa“ vojnika, među kojoma su bili, kasnije će se ispostaviti moji najbolji prijatelji i drugovi iz vojničkih dana. Nakon pola godine u februaru šezdesetdevete u ambulantu su između ostalih stigli: Zagorac Nikola iz Zaboka kod Zagreba, Šumadinac Rade iz Čačka, i Dalmatinac Mirko iz Solina kod Splita. To su imena i likovi koji se pet decenija nikada nijesu izbrisali iz mojeg sjećanja. Kako je vrijeme prolazilo interesovanje je raslo; gdje su, šta rade, jesu li se ostvarili porodično, jesu li uspjeli u životu i na kraju jesu li svi živi. U međuvremenu se bar za nas neočekivano dogodio građanski rat, pa se pomišljalo i na to: je li i nas neko protiv naše volje uspio tamo ugurati, šta ako smo možda, pa iako na ogromnu razdaljinu nesvjesno uperivali oružje jedan prema drugome. Mnogo neodgonetnutih pitanja, samo na jedno je bez dileme, postojao odgovor, poznavajući dušu davnih prijatelja, sa kojima sam kroz vrijeme u mislima putovao i bio uvijek sa njima, ma gdje da smo bili, niko od nas nije imao takvu dušu da bi mogao počiniti bilo šta što nije primjereno časom čovjeku, a u ostalom mi smo i u vojsci saniteti sa humanim zadatkom, a ne da ratujemo.

„Ako je neko dobar čovjek ne mogu ga

zlim učiniti ni zla vremena ni zli ljudi“

Mislio sam da je samo ostalo sjećanje na dobra davno prošla vremena i da je propala svaka nada da ću ikada uspjeti saznati nešto o tim finim dječacima, daje uzaludan bilo kakav pokušaj traženja ih, a onda sam jednoga dana, vrlo neodlučan, smatrajući to, zbog predrasuda mojih savremenika neprikladnim mojim godinama i pomalo se plašeći, da će mi ova nova tehnologija oduzimati vrijeme, da ću samo pronalaziti virtuelne prijatelje u iluziji da nijesam sam ili da sam dovoljan sam sebi, družeći se sa kompjuterom, ali ipak sam se odlučio i otvorio profil na Fejsbuku

I ove večeri sam baš u tome virtuelnom svijetu u svojoj sobi sam sa kompjuterom i sjetih se: „.Nada poslednja umire.“ Da pokušam i ovdje pronaći prijatelje koji su ostavili vječiti trag u mome srcu i koji su mi nedostajali svih proteklih godina: Nikolu, Rada i Mirka.Ukucam Rade ništa, Nikola jedan ili dva sa istim prezimenom, ali vidim nije to, Mirko pet njih sa istim prezimenom, samo me jedan podsjeća na Mirka iz mladosti kojega tražim. I poruka ode:

Почетак ћаскања

Ваши пријатељи на Фејсбуку

Mirko .......

5. МАРТ 19:10

Vukosav .........

-Gospodine Mirko, interesuje me da li ste 1968/69. služili JNA u GA ambulanti u Valjevu, po slici mi se čini da jeste, pa ako je, volio bih da se javite. Srdačan pozdrav iz Nikšića.

Poruka bez mnogo objašnjavanja. Znao sam da ne trebaju, ako je otišla na pravu adrsu i dobije je moj drug iz davno minulih vremena ne samo da će se javiti nego će se obradovati.

I evo, pronašao sam ga! Uspomene oživljavaju i na neočekivan odgovor naviru snažnije nego ikad:

Mirko .... 5. MART 19:20

-Postovani gospodine Vukosave! Iskreno mi je drago što ste me prepoznali na fb. Da ja sam taj Mirko, bolnicar u GA ambulanti Valjevo. Upravnik je bio kap. I kl Djordje N....ić , potporucnik Kosta A...eev. U tvojoj klasi je bio i Jozef P.... . Kako da ne! Tebe se sjećam kao dobrog i čestitog druga i prijatelja. Ostao si mi u dobroj uspomeni. Hvala ti za ovo. Mirko .... Mob.+ 385 98..... viber E-mail: Ova adresa el. pošte zaštićena je od spam napada, treba omogućiti JavaSkript da biste je videli Javi se i pozdrav za Nikšić

Mirko .... 5. 03.2016. 19:40

Propušten poziv od Mirko

Vukosav 5.03.2016. 20,00

-Mirko nijesam uspio da ti odgovorim na poziv. Veza nije uspjela. Odlično se sjećaš detalja. Izvini, evo ne persiram Ti, Ja sam generacija ispred, a vjeruj u boljem sjećanju mi je ostala tvoja generacija Nikola, Rade i Ti posebno, vjerovatno zato što si volio šalu kao Rade i ja, a Nikola je bio miran dobroćudan momak. Drago mi je da lijepo izgledaš. Možeš se pohvaliti da te je na fotografiji prepoznao drug iz vojske poslije 47 godina. Čujemo se. Nadam se da će ova veza biti bolja. Moj Email: Ova adresa el. pošte zaštićena je od spam napada, treba omogućiti JavaSkript da biste je videli Pisaću Ti na Email. Pozdrav!

Sjutradan smo se i sljedećih dana čujali na Skype i prisjećali se mnogih detalja i scena iz toga perioda, pa i toga da se nije baš slučajno dogodilo da nas četvorica postanemo bliskiji i bolji prijatelji od ostalih. Sve je počelo neposredno nakon dolaska novih vojnika u GA, dok smo se takoreći upoznavali. Zbližila nas je jedna dječačka igra, jedna bezazlena, drugarska šala na Mirkov konto. On je svakoga dana šetao ondje pored ograde i gledao kada će iz ekonomske škole, koja je bila malo niže, preko ulice u isto vrijeme, naići grupa devojku, među kojima je pogledom izdvoio malu slatku crnku u koju se ludo, platonski zaljubio.

Bilo mi je toga dana dosadno, dok sam dežurao na prijavnici, kao portir u bolnici, a u međuvremenu je došao na pregled sin nekog starješine, koji mi je onako usputno rekao da ide u ekonomsku školu. Dok je čekao u holu ja sam iz sveske za dežurstva iscijepio list i napisao:

Vojniče, Mirko!

Raspitivala sam se i saznala tvoje ime. Vidim da me uporno gledaš svakog dana i očekujem da mi priđeš. Nadam se, da ćeš sjutra, kad ponovo naiđem smoći snage i pridružiš mi se na putu ka kući.

Ime ti neću otkriti dok se lično ne upoznamo. Vidimo se!!!

Presavio sam papir i rekao mu neka samo pita: -Ima li ovde vojnik Mirko? Naišao je na Rada, a on je pozvao Mirka. Rade i Nikola nijesu mogli vjerovati i došli su da mi kažu da je Mirko dobio pismo od one male. Ispričao sam im o čemu se radi, ali nas trojica nijesmo širili priču, samo smo rekli potporučniki Kosti o čemu se radi da mu da dozvolu za izlazak. Naš dobri drug se spremio i izašao na ulicu. Čeka, a mi se postrojili ispred da vidimo je li režija uspjela. Naišle su djevojeke, on je upao u onu grupu, lijevo, desno, desno, lijevo i djevojka sva zbunjena jedva prođe, a mi smo vikali: „Uaa! Uaa! Uaa!“ Poslije dan dva napišemo novo pismo u kojem naglasimo, da joj je drago što je ustavljao, ali nije mogla stati od divljaka, njegovih nekulturnih drugova koji su urlali, pa je novi sastanak zakazala na brdu, kod spomenika, da dođe u večernje sate i neka skine šinjel i kapu, radi raspoznavanja, iako je duvao jak sjeverac i bio je hladan dan. Predali smo mu pismo, kao donio ga neko na prijavnicu i ostavio za njega. Uzeo je dozvolu, spremio se da ide. Tek tada su nastali problemi i muke naše i njegove. Da smo mu dozvolili da ode prešlo bi granice mjere, a i ovako je bilo dosta neumjesno, pa smo kazali da smo mi pisali poruku, da djevojka sa tim nema ništa, ali smo morali uložiti malo više truda da ga ubijedimo u pravu istinu, mislio je da smo ljubomorni i da hoćemo ponovo da ga prevarimo da se ne vidi sa djevojkom. Nije nas ta šala posvađala, nego naprotiv zbližila.

Nije to jedina „smicalica“ koju smo pravili jedni drugima, a uvijek bez ljutnje. Jedne noći sam u ponoći došao sa dežurstva i neko skroz pokriven u bočnom položaju leži u mome krevetu, otkrijem kad tamo pokriven ogromni krivi bagremovi balvan. Nijesam vikao niti se bunio, nego ga polako spustio i stavio pored kreveta, iznio posteljinu, malo protresao i legao da spavam. Minirali smo krevete jedni drugima. Igrali fudbal u ekipi zajedno, protiv drugih. Priča ne bi bila potpuna kad bi iz nje izostavili našu jutarnju gimnastiku. Kažu nam starješine: „Od danas će te svako jutro radii fiskulturu. Pošto sam imao nekakav čin morao sam ih postrojavati i komandovati. Izležava te se kao babe.“ Sledećeg jutra se postrojimo tačno ispred prozora gdje su starješine i po dogovoru gazimo strojevi korak, a na komandu: „Vrlo dobro!“ da odgovaramo; „Služimo naroodu!“ Ponavljali smo, sve dok je starješinama dosadila galama: „Dobri ste, završite!“ Od tada smo radili fiskulturu po svojoj volji, a najčešće smo igrali fudbal na poligonu iza zgrade. Znali smo ko će koje noći ukrasti gajbu kakvoga voća sa kamiona koji su se često parkirali ispred „Voćara“, fabrike za preradu voća koja je bila tačno preko puta ambulante. Sjetio sam se i lijepe djevojke, koja me nije htjela pogledati dok sam bio u uniformi, a one večeri kada sam obukao civilno odjelo, prvi put poslije godinu i po dana sam na ramenu osjetio nježni dodir ženske ruke, koji me onako još nespremnog za civilni život potpuno zbunio, pa nisam umio ništa kazati, a mislio sam, šta sad i da kažem kada za sat vremena kreće autobus za Crnu Goru.

Na kraju smo se dogovorili da on potraži Nikolu a ja Rada.

Mirko 8. 03.2016. 15:20

Pozvao me na Skype i čovjek jeca i plače:

-Moram Ti reći tužnu vijest, Nikola je umro prije petnaest godina, uspostavio sam kontakt sa njegovim sinom Zdenkom. Poslao mi je kontakt telefon i Email, koji Ti prosljeđujem:

Sada bih rado vratio vrijeme, bar tih petnast godina nazad, kako bih čuo riječ i glas moga davno izgubljenog, ali nikada zaboravljenog prijatelja, zbog kojega me je progonila neka potajna slutnja, koja je u meni budila čudan, neobjašnjiv osjećaj i intuicija koja mi je govorila da je moguće da Nikola nije živ, iako sam sa njim u pravom smislu bio prijatelj. Imali smo zajedničke fotografije napravljene baš pod spomenikom Hrvata, za kojega su govorili„dalmatinski proleter, jugoslovenski komunista, srbijanski partizan“, Stjepana Filipovića, koji je 22. Maja 1942. godine isopod vješala klicao narodu i pozivao na otpor, prije nego je na njima izdahnuo, čija se slika i danas čuva u palati Ujedinjenih nacija.“Dok sam pregledao te slike, pomislio sam čudne li u njima simbolike, koju nijesmo namjerno planirali i pomislio sam da slike traju duže od riječi i da se njima može kazati više nego riječima.

Zdenku sam poslao Nikolinu i moju zajedničku sliku sa porukom:


Vukosav 8.03. 2016. 19:49

Pozdravljam Te!

-Ovo je uređeno brdo Vidrik iznad grada Valjeva, gdje smo se Tvoj pokojni otac i ja jednoga dana družili i koliko se sjećam toga dana smo puno razgovarali o svom životu u civilstvu i o planovima poslije. Tada se rijetko fotografisalo van fotografskih radnji, pa su ovo dvije jedine naše zajedničke fotografije. I sada se pitam, odakle toga dana neko tamo sa fotografskim aparatom, ko nas je tada baš tamo fotografisao. Na ovoj slici, gdje nešto ,kao pravi dječaci izvodimo, likovi se dobro ne prepoznaju, Nikola je visočije. Imam odatle jednu fotografiju gdje sam sam, napravljenu istog dana, pa mislim da se i Nikola tu fotografisao sam.

Zdenko 8. 03.2016. 20:54

-Pozdrav gospodine Vukosav , nemam riječi, izuzetno mi je drago što ste se Vi i gospodin Mirko sijetili mog pokojnog oca !!!!! Što dokazuje da neka prijateljstva traju i siječanja na dobre ljude nikada ne nestju. Hvala vam za ovu sliku, na njoj desno se jasno vidi moj tata, tu sliku nemam. Baš mi je drago što ste se javili, Šaljem Vam ja neke tatine slike iz vojske.

Pozdravljam Vas i Vašu porodicu

Ne umijem objasniti osjećanja, koja su se u meni probudila, kada sam među starim fotografijama ugledao i onu koju ja nisam imao, davno zaborevljenu na kojoj sam sam u uniformi, a koju je neko tako daleko i toliko dugo čuvao, da je ostala u domu njegove porodice i poslije njegove smrti.

Vukosav 8.03.2016. 22:03

Prijatelj ostaje prijatelj i ako ga godinama ne vidiš, pa evo ako se i preseli sa ovoga svijeta, kao što se preselio tvoj čestiti otac, ali nikda ne može otići iz sjećanja svojih prijatelja. Sve je relativno i prolazno, samo je smrt vječna i ona je ogledalo života, jer se tada svede i sabere sve ono što se za života učini. Zato iz te tame do nas dopire ono ljudsko dobro i ljubav koju čovjek drugima za života ostavi. Nkola mi je ostau u sjećanju kao momak koji je uvijek bio spreman za toleranciju, razumijevanje i praštanje. Iskren, objektivan, nenametljiv, sa osjećajem mjere u šali i razgovoru. Bio je ispunjen jakom životnom energijom, ne bučnom nego onom tihom unutrašnjom, koja je upućivala na dobročinstvo u svakom pogledu. Uvijek je u nama tražio ono bolje, pozitivnije i uzvišenije.

Neka On počiva u vješnom miru, a Vama, Nikolinoj porodici želim dobro zdravlje i napredak. Neka Vas prati svaka sreća u životu.

Pozdrav iz Nikšića!

Poslije nekoliko dana sam pokušao pronaći i trećeg prijatelje, pa sam na odgovarajuće prezime i ime izabrano, onako nasumice iz toga grada, poslao poruku:

Opis: https://fbstatic-a.akamaihd.net/rsrc.php/v2/y4/r/-PAXP-deijE.gifVukosav 19.03.2016. 06:34

Poštovani, mladi kolega Lazare, koliko vidim Ti si mlad čovjek, ali ću malo da Ti dosadim. Tražim nekoga iz Čačka ko bi mi pomogao da nađem Rada ......., koji bi sada trebalo da ima oko 67 godina, a služio je vojsku sa mnom 1969. godine u Garnizonskoj ambulanti u Valjevu. Ako nešto znate o njemu ili ako Vam je neki rod molio bih Vas da me nekako povežete sa njim. Nadam se bar odgovoru. Poslaću Vam zahtjev za prijateljstvo da bi mi mogli odgovoriti i više Vam ne bih dosađivao, nego me izbrišite i slobodno blokirajte. S poštovanjem Vukosav medicinski tehničar iz Nikšića

Lazar 19.03.2016. 09:14

-Poštovani gospodine Delibašiću uopšte mi ne dosađujete, ali moram da Vas razočaram, Rade je umro pre 5 godina, nažalost i baš bi bilo lepo da popričate .Puno pozdrava za Vas i Vašu porodicu.

Poruku sam letimično otvorio, pošto sam u to vrijeme bio u nekim vrlo važnim poslovima, ali sam na brzinu pogledao slike i napisao baš onako kako sam u tom trenutku osjećao:

Vukosav 19.03.2016. 11:51

-Baš me je pogodilo kao da se to desilo ovog trenutka pred mojim očima. Hoćete li mi reći jeste li mu Vi neki rod. Interesuje me je li mu ostalo porodice, ako je volio bih da mi se neko od njegovih javi na fb, oprostite ako griješim po slikama bih reka da ste Radu rod najbliži. Pozdravljam Vas i hvala Vam puno. Trenutno sam u nekim poslovima.

„Pravi prijatelj je onaj koji ti samo jednom

u životu nanese bol- kada umre!“

Lazar 20.03.2016. 08:55

-Ne grešite Rade mi je bio otac i ja sam takodđe zubni tehničar i nastavio sam tamo gde je ćale stao. Nažalost bolest ga je pobedila. Umro je od .... ......., ali video je unuke ima ih 5, ima i ženu V..... i sina M.....

Vukosav 20.03.2016. 10:40

Vojnička prijateljstva brzo blijede i zaboravljaju se, ali ja moga druga iz vojniških dana, Rada ........., sa kojim sam daleke 1969. godine služio vojsku u Garnizonskoj ambulanti u Valjevu nikada nijesam zaboravio. Jednako ga se sjećam i danas nakon 47 godina, kada sam zahvljujući savremenim telekomunikacijskim vezama uspostavio kontak sa njegovom porodicim i na moju veliku žalost saznao da se i on prije 5 godina preselio u vječnost i nezaborav. Rade je bio vrijedan momak, pouzdan drug i prijatelj, a duhovitost koju je posjedovao bila je njegova posebna odlika i u mome sjećanju je ostavila jak pečat, po čemu ću ga posebno pamtiti. Raduje me što je nakon sebe ostavio potomstvo i dočekao da vidu i unučad.

Srdačno Vas pozdravljam i želim Vam svako dobo u životu!

Šest mjeseci, ranije od njih sam odslužio i otšao, tada ne sluteći da ću se ovoga druženja tako dugo sjećati, ali kako su godine prolazile sjećanja vezana za to vrijeme su sve više navirala, sasvim istinskim ljepotama koje sam sa sobom nosio svih ovih godina, što je ostavilo dubok trag u mome životu, u lijepim uspomenama, ne očekujući to i od mojih drugova, ali vrijeme je „majstorsko rešeto“ pa je pokazalo da su i oni isto osjećali. Svaki je bio poseban, svaki drugačiji i svakome je na poseban način nedostajao onaj drugi, što je u prkos svim preprekama, obogatilo naše živote i učnilo ih ljepšim.

Naše druženje se nije zasnivalo na filozofiji interesa, ko će od koga imati više koristi, nego je to bilo spontano i suptilno prijateljstvo, od kojega akteri ove priče nemaju nikakvu materijalnu korist, ali imaju duhovnu u želji da i dalje ne padne u zaborav, kako reče Nikolin sin:  „Jedna predivna priča nakon skoro 50 godina,to su bila prava prijteljstva !!!!!! A ne ova danas ljudi zaborave jedan drugog za par mijeseci !!!!!!“

Propali su naši ideali iz mladosti, propala je Jugoslavija i Jugoslovenska Narodna Armija, kojoj smo se čašću i životom zaklinjali na doživotnu vjernost, samo nije propalo sjećanje na lijepe dane jednoga druženja i naše prijateljstvo u koje se nikada nijesmo ni sa čim nismo zaklinjali.

Ključne reči: Nema ključnih reči

Komentari  

 
+8 #1 stvarno 04-05-2016 22:35
Da,to su bila prava prijateljstva.
Citiraj
 
 
+6 #2 Jelena 05-05-2016 21:55
Hvala na ovom tekstu!
Citiraj
 
 
+5 #3 Ivan 08-05-2016 06:34
Lepo prijatelju od tebe.
Citiraj
 
 
+5 #4 U2 08-05-2016 09:57
Tekst je super, samo da je malo opsirniji ...
Citiraj
 
 
+2 #5 Zmaj 10-05-2016 07:06
Pozitivan tekst, svedocanstvo o jednom vremenu. Na prvoj, desnoj fotografiji ipak nije Valjevo - prikazano je Uzice.
Citiraj
 

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osveži


 
 

Originalni preparati za potenciju
Potrebni dostavljaci i devojke za rad na kasi u fast food-u
"Helijumski baloni u Beogradu možete poručiti preko sajta http://www.b ...
Stan u Vrnjackoj Banji, 48 m2, Naselje Suncev Breg
Previous Sledeća
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
BIOSKOP 85 od 13-19. septembra 2018.
KRISTOFER ROBINTITLOVANO13. i 14. septembar u 17.30h15. i 16. septembar u 15.30h18. ...
Detaljnije o programu
''SOLUNSKI FRONT U OBJEKTIVU RATNOG SLIKARA I FOTOGRAFA DRAGOLjUBA PAVLOVIĆA''
Autor izložbe: Dragana Lazarević Ilić, muzejski savetnik, istoričar Petak, 14.septembar 2018.godine...
Detaljnije o programu
VALJEVSKA BIBLIOTEKA
Obaveštavamo Vas o programima koje Biblioteka organizuje u sezoni jesen-zima 2018.god. Potrudili smo...
Detaljnije o programu
BIOSKOP 85 od 20-26. septembra 2018.
RINGE RINGE RAJASinhronizovano 2D20. i 21. septembar u 17.30h22. i 23. septembar u 15....
Detaljnije o programu

 

Da li materijalno lošije živite u odnosu na prošlu godinu?


Valjevo - Lajkovac - Beograd
05;  06;  07;  08;  09;  10;  11.15;  12;  14.15;  15.45;  18;

Valjevo - Ub - Beograd
05.30;  06.45;  7.45;  09; 10;  12.30;  13.30;  14.30;  16; 17;  16.50;  18;  19;

Valjevo - Novi Sad

07; 10.;  12.45 (izuzev nedeljom),  18.50;

Valjevo - Niš

16;  17.30

Valjevo - Kragujevac
08;  16;
 
Autobuska stanica Valjevo 014/221482
Evropa bus 014/232 128

TAKSI PREVOZ U VALJEVU / TAXI STANICE

ALKO taxi  014/ 243 003 
HALO taxi  014/ 290 029
KULA taxi  014/ 290 290  
MAXI taxi   014/ 222 111  
PATAK taxi   9701
PINK taxi   014/ 29 29 29
RAVNOGORAC taxi  9704 
RADIO MOBIL taxi  014/ 215 000  
VALJEVO taxi  9702

Valjevo-Beograd Centar (Prokop)
4,35;  06,00;  09,06;  12,27;  17,007;  19,59;

Valjevo-Beograd
05,04;  18,24;

Valjevo-Bar
10,47;  22,48;

Železnička stanica Valjevo   014/221697

 
Staro Valjevo

Divcibare Ski Resort
2012 © Akter Design | Pravila korišćenja